Opisi

REVIEW: SOMA

This review is also available in English – Click here!

SOMA je jedna od verovatno najiščekivanijih horor igara ove godine, što nas ne sme nikako čuditi kada znamo da iza nje stoje ljudi koji su radili jedan od najvažnijih horor naslova poslednjih desetak godina, igru Amnesia. Ukoliko niste čuli za Amneziju, onda ovaj tekst verovatno nije za vas, tako da ćemo preskočiti priču i hvalospeve o jednoj od najstrašnijih i najoriginalnijih horor avantura ikada, o igri koja je postavila standarde u horor žanru i izrodila brdo klonova. Ali ćemo, sa druge strane, pomenuti serijal Penumbra, manje poznatog starijeg brata Amnezije, koji je nezasluženo pao u zasenak , a koji vam preporučujemo pod obavezno, ukoliko ste voleli  Amneziju, a znamo da jeste.

ss_f72532983850e64b32428fd0e4b09e0ff8fcfc55

Elem, da se vratimo na SOMA-u. Na ovoj igri je developer radio od izlaska Amnesia: The Dark Descent (2010), pošto su rad na igri Amnesia: A Machine for Pigs (2013.) prepustili studiju Chinese Room. U Penumbri smo posećivali tajna podzemna postrojenja  u sadašnjosti, u Amneziji smo lutali po dvorovima u prošlosti, a SOMA nas vodi stotinak godina u budućnost, u podvodnu istraživačku stanicu PATHOS-2. U ulozi ste Simona, običnog Kanađanina, koji jednog dana  u 2015. godini, odlazi na, naizgled, rutinski pregled glave, iz koga se budi u 2104. godini, na pomenutoj PATHOS-2 stanici. Naravno, nema pojma ni šta, ni kako, ni gde, ni zašto, pa mu ostaje samo da krene u istraživanje. Priča igre se odvija odličnim i prirodnim tempom, vrlo lagano ćete otkrivati detalje i saznati gde se nalazite, šta se tu dešava, odnosno se desilo, kao i to šta se desilo sa Zemljom uopšte, ali sama vaša lična uloga u svemu tome će ostati misterija duže vreme. To sve ćete otkrivati čitanjem logova na računarima,  slušanjem memorija posade na data stanicama, ali i razgovorom sa Katrin, jedinom preostalom osobom na brodu. Priča je napisana sjajno i bavi se temom kojom se vrlo brzo možemo i sami pozabaviti u budućnosti, a to je – šta čini čoveka? Koji su to osnovni elementli da bi čovek mogao da se nazove čovekom, a kada to prestaje da bude?

ss_cc5e86ae76cfd6503b9de42bd67dc2be8fface59

Atmosfera i „vožnja“ igre su u vrlo sličnom stilu ranijih naslova Frictional Gamesa, s tim što je SOMA generalno nekako manje strašna, ili smo bar mi stekli takav dojam. Lokacije po kojima se krećemo su nabijene  mučnom atmosferom nečeg opasno pogrešnog što se desilo na brodu, sluzava tečnost nalik ulju curi svuda oko vas dok kombinacija biološko-mehaničkog materijala se širi po raspadnutim i zarđalim prostorijama stanice, i sve vreme se jednostavno osećate mučno i čak depresivno dok se krećete po stanici, ali ozbiljan strah je nekako izostao. Moguće da je ključni razlog tome što u ovoj igri vaš glavni junak je zapravo izuzetno pričljiv za razliku od ranijih likova koje ste vodili u igrama Frictional Gamesa, i ne samo da je pričljiv već je njegov glas nekako neprirodno staložen i miran do čak bizarno veseo, kada imamo u vidu situaciju u kojoj se nalazi. Nema u njegovom glasu nikad ni traga panici i strahu, osim teškog disanja u opasnim situacijama. A čovek bi pomislio da bi ste bili bar uzrujani kad vas neko transportuje 100 godina u budućnost, ko zna koliko duboko pod okean među robotima koji su umislili da su ljudi i sve oko vas se raspada.

Monstrumi u igri su raznovrsni i u klasičnom maniru ranijih igara, imaju svoje lokacije koje „čuvaju“ i vaš jedini cilj je da neopaženo odradite šta treba i prođete dalje. Ni oni nisu toliko strašni, ali su svakako zanimljivo dizajnirani i jedinstveni, pa će vam gotovo svaki susret biti novost. Pojedine situacije sa monstrumima umeju da budu napete, ali to je više odraz frustracije zbog nemogućnosti da ih zaobiđete, nego rezultat realnog straha. Glavni lik nema merač stresa poput onog  iz Amnezije, tako da možete da sedite u mraku koliko želite, jedino ćete padati u blagi panic mode kako opasnost bude rasla, a mnogi neprijatelji stvaraju statiku na vašem ekranu kao indikator da su blizu.

ss_21b43d4cb49ef3332eefbb4957ec96e075543ef1

Gejmplej je najsličniji pomenutoj Mašini za svinje, koja je prva igra koja je odstupila od klasičnih inventarskih zagonetki kakve smo viđali u Penumbra igrama i prvim Amnezijama. I mada možete uhvatiti, pogledati i baciti bukvalno svaki predmet koji vidite oko sebe, to ćete retko kad i koristiti, jer nema nikakve svrhe. Najveći broj zagonetki svodi se na rešavanje nečeg u samom prostoru oko vas, unošenje šifara i koordinata, pritiskanje raznih tastera i prekidača, obrtanje ventila, “čupanje” kojekakvih kablova, dakle jednostavno rečeno – interakcija sa okolinom. Te zagonetke , ako se tako mogu nazvati, su jednostavne i najviše ćete vremena provesti zapravo u lutanju po lokacijama kako bi ste otkrili šta treba da uradite. Često ćete morati da se krećete od jednog do drugog kraja nivoa i nazad, što povećava tenziju, posebno na lokacijama za koje još niste načisto da li ima neprijatelja na njima ili ne. Simon može da trči, čuči, skače i šunja se, ali ne može – da pliva. Što je potpuno bizarno i mislimo da je propuštena odlična prilika, posebno zato što postoji dosta sekvenci igre na površini dna okeana koje izgledaju neverovatno dobro, i što smo mogli da vidimo i sa nešto veće visine kad bi se Simon setio kako ide plivanje.

ss_4f83ec9749915f42276cf6a96ee9e8e5d8fcec60

Grafički dometi igre su prosečni, ali zadovoljavajući, i to je tako uvek bilo sa Frictional igrama, te svakako nije mana.  Sam dizajn stanice je odličan i čini značajan deo atmosfere igre. Uski, klaustrofobični hodnici, napuštene prostorije i postrojenja po kojima se polako hvata patina, ali i pomenuta čudna bio-mehanička masa, se smenjuju sa lokacijama na otvorenom dnu mora koje izgledaju neverovatno i kroz koje je šetnja pravo uživanje, čak i u trenucima kada se frustrirate jer ste se pogubili i niste sigurni gde treba da se krećete. Zvukovi u igri su vrhunski, i to je uvek bila snažna karika ovih igara, baš kao i retka muzika koja se odlično uklapa u okeansku atmosferu i asocira vaš na nešto što bi ste i čuli u nekom naučnom dokumentarcu o dubinama okeana. Glasovnu glumu smo već pomenuli, i čini se da je ona glavni “krivac” za to što atmosfera gubi na strašnosti, ali su zato glasovi nekih robota u igri sjajno odrađeni, i taj prizvuk zbunjene mašine koja misli da je čovek je prenesen kako treba.

I mada smo mi sami u ovom tekstu možda i previše upoređivali igru sa Amnezijom i Penumbrom, vama savetujemo da to ne činite, iako će to biti dosta teško ako ste igrali i voleli ove igre. SOMA je odlična igra sa dobro napisanom pričom i atmosferom u koju lako zaronite , ali ne očekujte od nje noći bez sna kakve ste imali nakon igranja Amnezije, jer je ovde  akcenat na psihološkom momentu, čini da se osećate nelagodno, mučno i klaustrofobično, ali se nećete previše naplašiti.

 

Autor: Nikola Savić

SOMA

8

80

8.0/10
Comments
Play!Zine - preko 14 godina potpuno besplatan profesionalni gejming časopis na srpskom jeziku. Svakog meseca u digitalnom PDF formatu na preko 100 strana očekuju Vas opisi aktuelnih igara, intervjui, editorijali, recenzije hardvera, novosti sa domaće scene i brojne druge zanimljivosti iz sveta gejminga. A dok čekate novi broj časopisa, tu je i naš sajt - www.play.co.rs , gde vas svakodnevno obaveštavamo o svim aktuelnostima, novostima i zanimljivostima iz industrije video-igara. Naš moto je profesionalnost i posvećenost istraživanju, kako bi za vas doneli uvek najinteresantnije i dobro informisane vesti. Želimo dobrodošlicu svim starim i novim fanovima!

O nama:

PLAY! Zine

Adresa redakcije:

Vele Nigrinove 2/1
Beograd

Kontakt:
redakcija@play-zine.com

Prijatelji:


Play!Zine 2006-2019

To Top