Opisi

REVIEW: Layers of Fear 2

Ovaj tekst je originalno izašao u junskom 127. broju časopisa Play!Zine, koji možete preuzeti besplatno na ovom linku.

Prvobitni Layers of Fear je izašao pre sada već više od tri godine (leti vreme), i u to vreme sam tadašnjeg urednika zamolio da ja radim recenziju, kao generalni ljubitelj horora koga je igra iskreno zaintrigirala.

Iako nije bio bog zna kakav horor koji probija granice u smislu gejmpleja, pa čak i narativa, ono što je ovu igru izdvojilo je tematika kojoj se bavi i način na koji je isti iskorišćen za horor elemente. Igra nas je stavila u cipele slikara koga su razni nesrećni događaji u životu, ali i njegova pomahnitala potraga za savršenom slikom i inspiracijom, doveli do dubokih ponora ludila iz kojeg nema povratka. Igra je sjajno koristila činjenicu da je on slikar, pa je dobar deo horor elemenata prikazan kroz boje koje se raspršuju, slike koje varljivo igraju u pomeraju se pred vama, realnost koja se pretapa u slike i obrnuto… Videlo se da su dizajneri na igri imali jako puno inspiracije i pustili mašti na volju da se dobro zabave i pokažu svoju kreativnost, što je na kraju donelo jedan sasvim solidan naslov.

U međuvremenu je studio Bloober Team izbacio i igru Observer, koju nisam imao prilike da zaigram, ali sam iz utisaka drugih zaključio da je imala i svojih svetlih i ne toliko svetlih momenata. No, najava za Layers of Fear 2, koji se jedno vreme vodio pod kodnim imenom Project Méliès, me je i više nego zaintrigirala, tako da sam jedva čekao da testiram ovaj naslov.

Iako je igra iz istog serijala, priča je potpuno nezavisna i jedina zajednička tačka je ta tema istraživanja ludila umetnika. Kako smo prošlog puta imali slikara, sada imamo glumca u ranim periodima filma, 20-ih godina prošlog veka. Narativ je sledeći: Naš agent nam je obezbedio ulogu veka kod proslavljenog, ali veoma ekscentričnog režisera, koji uvek traži specijalne glumce za sve svoje uloge. Film će se snimati na brodu, čiji je dobar deo iznajmljen za privatne potrebe studija, upravo kako bi se snimao film. Međutim, očigledno da nešto nije baš kako treba, i početak igre nas zatiče same na brodu, gde krećemo da lutamo i rešavamo misteriju. Detalje priče ćemo otkrivati kroz pisma, poruke, audio i video zapise na koje nailazimo.

I tu dolazimo do prvog i možda najvećeg problema. Priča je previše apstraktna da bi zaista brinuo šta se dešava. Nemojte me razumeti pogrešno, volim dobro pisanje i narativ koji ostavlja prostora za razmišljanje i spajanje delova slagalice, ali ovde od starta postoji nekoliko niti narativa koje pratimo, i svaka od njih je maglovita, nejasna i ne baš najbolje stavljena u kontekst naše situacije. Teško je pratiti i jednu nedefinisanu nit četiri za koje od starta nemate pojma o čemu pričaju i možete samo da nagađate. Nećemo više ulaziti u ovo da ne bi spojlovali priču, ali nadamo da vam je jasno šta želim da kažem.

Drugi problem koji imam sa igrom je što je, za razliku od prvog dela, ovde previše jeftinih horor momenata iz klasičnog horor arsenala, koji pri tome apsolutno „fejluju“ da indukuju bilo kakav strah u meni. Malo se vrata zalupe ili otvore, malo sijalice krenu da pucaju ili se pale/gase, malo se pojavljuju neke senke i prikaze, malo neko nešto šapuće nerazgovetno…bukvalno sam sve vreme u fazonu: „važi, važi, znam, to je strašno, moram da se plašim, evo sad ću“. Kao osoba koja obožava da se prepusti strahu i uživa u hororu, odavno nisam bio manje uplašen igrajući horor. Igra je više Walking Simulator nego horor, i nije da imam nešto protiv walking simulatora, volim mnoge od njih, ali kad znam da želim da igram taj žanr.

Čak i igra kao što je SOMA, koja je takođe sebe dosta udaljila od horor elemenata, je bila neverovatno jeziva i stalno sam imao osećaj straha zbog same atmosfere, lokacije i priče, a ovde me je savršeno bolelo uvo, što bi opet možda povezao sa onim gore da je priča nejasna i samim tim, uopšte ne brinem šta će se desiti. Postoje određene deonice koje bi trebalo da budu strašne i napete, ali i one nisu uspele da me ozbiljnije uplaše i to malo jeze koje se pojavljivalo tada je više bilo rezultat napetosti u gejmplej smislu, nego klasični strah.

U gejmplej smislu, kao što sam već i pomenuo, igra je dobrim delom Walking Simulator, ali da ne grešim dušu, ima i zanimljivih zagonetki i deonica gde ćete morati da malo uključite mozak ili se pak iscimate da nešto uradite na određeni način. Ti delovi umeju da budu zabavni. Neke od zagonetki koriste i glavnu tematiku igre (film) na interesantan način, i šteta je što nije bilo više toga u igri. To je ujedno i sa narativnog i sa gejmplej aspekta još jedan nedostatak, sama tema „glume i filma“ se nekako previše slabo koristi, dobar deo početnih štrecalica nema veze sa filmom, nego predstavlja generalne momente zaplašivanja u hororima. To je nešto gde je prvi deo sijao, i nešto na čemu je dvojka zakazala.

Vizuelno, igra izgleda sasvim korektno i na mestu, nije poslednji krik grafike, ali je tu negde. Ono što je za svaku pohvalu jeste fenomenalna optimizacija i generalna utegnutost igre, sve radi kao podmazano i kako treba i na visokim rezolucijama sa maksimalnim podešavanjima, i na mojoj ne baš najnovijim mašini kod koje se igram kući. Muzika je u duhu vremena i sasvim je okej, ali se opet nekako totalno čudno i van konteksta koristi u samoj igri. Često krene da gradi napetost u trenutku kada se napetost nikada neće desiti, u nekim drugim trenucima ide ona „opusti se, sad je sve u redu“ muzika koja u hororima generalno komunicira da se prošao pretnju, samo da bi iznenada opet krenuo neki haos. Ne znamo da li je ovo urađeno namerno ili ne, ali prosto deluje neprirodno i ruši neka pravila koja postoje sa razlogom u žanru. Postoje neke oblasti gde nema prostora da se bude kreativan, već je prosto skoro pa tehničko pitanje. Glasovna gluma je takođe vrhunska i tu se nema šta previše dodati, gotovo svako pismo i belešku na koju naletite će pratiti glas onoga za koga je vezano i to je urađeno na zavidnom nivou.

Kada se podvuče crta, nije da nisam uživao u igri, stvarno, u suštini me je držala da je pređem do kraja te jedne noći koju sam izdvojio za nju (neće vam trebati više od ~6 sati maksimalno), ali sam se prosto osetio razočaranim jer sam primetio sve ove gorenavedene mane, i što je ono zbog čega igram horore izostalo, a to su kvalitetan strah, i mistična, ali jasna priča, koja me motiviše da nastavim dalje.

Igra ima već sada sasvim korektnu cenu za ono što nudi, ali bih vam i dalje ipak preporučio da sačekate neku rasprodaju, pa da je onda kupite, za kada padne na nekih ~10-12 dolara, tada će biti sasvim ok kupovina.

AUTOR: Nikola Savić

Igru za potrebe opisa ustupila Gun Media

Layers of Fear 2

6.5

65

6.5/10

Za:

  • Tema i postavka igre.
  • Odlična glasovna gluma.
  • Odlična optimizacija.

Protiv:

  • Previše apstraktna priča.
  • Više Walking Simulator nego klasičan horor.
  • Strah je jednostavno izostao.
Comments
Play!Zine - preko 14 godina potpuno besplatan profesionalni gejming časopis na srpskom jeziku. Svakog meseca u digitalnom PDF formatu na preko 100 strana očekuju Vas opisi aktuelnih igara, intervjui, editorijali, recenzije hardvera, novosti sa domaće scene i brojne druge zanimljivosti iz sveta gejminga. A dok čekate novi broj časopisa, tu je i naš sajt - www.play.co.rs , gde vas svakodnevno obaveštavamo o svim aktuelnostima, novostima i zanimljivostima iz industrije video-igara. Naš moto je profesionalnost i posvećenost istraživanju, kako bi za vas doneli uvek najinteresantnije i dobro informisane vesti. Želimo dobrodošlicu svim starim i novim fanovima!

O nama:

PLAY! Zine

Adresa redakcije:

Vele Nigrinove 2/1
Beograd

Kontakt:
redakcija@play-zine.com

Prijatelji:


Play!Zine 2006-2019

To Top